1Zašto se, Bože, srdiš na nas dugo; dimi se gnjev tvoj na ovce paše tvoje? 2Opomeni se sabora svojega, koji si stekao od starine, iskupio sebi u našljednu državu, gore Siona, na kojoj si se naselio. 3Podigni stope svoje na stare razvaline: sve je razrušio neprijatelj u svetinji. 4Rièu neprijatelji tvoji na mjestu sabora tvojih, svoje obièaje postavljaju mjesto naših obièaja. 5Vidiš, oni su kao onaj koji podiže sjekiru na spletene grane u drveta. 6Sve u njemu što je rezano razbiše sjekirama i bradvama. 7Ognjem sažegoše svetinju tvoju; na zemlju obalivši oskvrniše stan imena tvojega. 8Rekoše u srcu svojem: potrimo ih sasvijem. Popališe sva mjesta sabora Božijih na zemlji. 9Obièaja svojih ne vidimo, nema više proroka, i nema u nas ko bi znao dokle æe to trajati. 10Dokle æe se, Bože, rugati nasilnik? hoæe li dovijeka protivnik prkositi imenu tvojemu? 11Zašto ustavljaš ruku svoju i desnicu svoju? Pruži iz njedara svojih, i istrijebi ih. 12Bože, care moj, koji od starine tvoriš spasenje posred zemlje! 13Ti si silom svojom raskinuo more, i satro glave vodenim nakazama. 14Ti si razmrskao glavu krokodilu, dao ga onima koji žive u pustinji da ga jedu. 15Ti si otvorio izvore i potoke, ti si isušio rijeke koje ne presišu. 16Tvoj je dan i tvoja je noæ, ti si postavio zvijezde i sunce. 17Ti si utvrdio sve krajeve zemaljske, ljeto i zimu ti si uredio. 18Opomeni se toga, neprijatelj se ruga Gospodu, i narod bezumni ne mari za ime tvoje. 19Ne daj zvijerima duše grlice svoje, nemoj zaboraviti stada stradalaca svojih zasvagda. 20Pogledaj na zavjet; jer su sve peæine zemaljske pune stanova bezakonja. 21Nevoljnik nek se ne vrati sramotan, ništi i ubogi neka hvale ime tvoje. 22Ustani, Bože, brani stvar svoju, opomeni se kako ti se bezumnik ruga svaki dan! 23Ne zaboravi obijesti neprijatelja svojih, vike, koju jednako dižu protivnici tvoji!